Monday

Kradljivac Snova


To jutro započelo je kao i prethodno, i kao desetak onih pre njega – nije mogao da se seti svog sna. Znao je da je sanjao nešto što bi mu napokon pomoglo da prevaziđe ovu glupu blokadu i da bi napokon počeo da piše posle nekoliko meseci. Zapravo, morao je da počne da piše, jer je jedino tako zarađivao za život, a para je na računu bilo sve manje. Odlučio je da mora nešto da uradi. Staviće pored sebe beležnicu i ujutro će, čim ustane, da zabeleži svoj san, kao što je Kafka to radio. Da, to je bila dobra ideja. Pokušaće da uradi to na Kafkin način, delovalo je pametno. Ceo taj dan proveo je u svom malom stanu na potkrovlju. Stavio je beležnicu pored kreveta, šetao je po sobi, onda je premestio beležnicu malo bliže uzglavlju. Bio je strašno nervozan, gledao je na sat i čekao noć. Kada je napokon prošlo 9 sati, odlučio je da pusti svoju noćnu muziku i legne. Ne, ne sme da bude muzike! Kafka sigurno nije slušao muziku pre nego što je napisao Metamorfoze. Zaboga, kakve su mu samo gluposti padale na pamet. Isključio je muziku i gledao u plafon, gledao je tako satima, činilo se, dok ga san napokon nije savladao. A sanjao je, sanjao je...opet nije znao šta je sanjao!

Probudio se potpuno očajan, škrabao je po beležnici, ali ništa što je napisao nije imalo smisla. Taj san, taj prokleti san za koji je znao da je u sebi sadržao neku veliku tajnu i ideju iščileo mu je iz uma onog trenutka kad se probudio. Tad je već bilo odlučeno. Saznaće šta je sanjao makar to značilo da se neće baviti ničime drugim dok ne sazna. Tog jutra zvala ga je devojka, javio se samo da bi joj rekao da je bolestan i da joj se neće javljati neko vreme. Onda se setio, ostavila je neki glupi ženski časopis kod njega pre neki dan, a na naslovnoj strani bili su pomenuti snovi. Otrčao je u dnevnu sobu i krenuo da traži. Knjige su letele na sve strani, izvinjavao se Dostojevskom, Bajronu, Majakovskom, Šantiću i svima što ih je tako bacao po sobi, ali znao je da bi oni to razumeli. Svi su oni nekada iskusili blokadu, valjda. Napokon je našao taj časopis i skoro da je iscepao sve stranice dok nije stigao do one koja mu je bila potrebna. Iščitao ju je pažljivo, kao da čita uputstvo za preživljavanje u avionu, u slučaju da dođe do nepredviđenih situacija. Užasno se plašio aviona, iako ga je nekad bila sramota da prizna. Ovo svakako nije bilo vreme za razmišljanje o avionima, trebalo je sve da pripremi. Otrčao je do prodavnice i nabavio sve što je u sebi sadržalo lavandu, onda je čak i kupio mleko koje će mu navodno doneti bolji san i vratio se kući. Ostalo mu je samo da čeka. Ovog puta čekao je do 8 sati, a onda je napunio kadu u koju je sipao tačno 9 kapi lavandinog ulja (tako su rekli u časopisu!) i bio je u vodi zagrejanoj na tačno 32 stepena, tačno 17 minuta. Uradio je sve kaka su rekli. Tačno kako su rekli. Ovo je moralo da uspe. Ostavio je beležnicu pored kreveta, za svaki slučaj. Od viška glava ne boli, to mu je majka uvek govorila i obično je bila u pravu. Popio je šolju svog mlakog mleka i onda je legao i čekao da zaspi. A sanjao je, sanjao je...opet nije znao šta je sanjao!

Tog jutra bilo je još gore. Ustao je i potpuno pocepao beležnicu, sve knjige koje je juče bacao da bi našao časopis, bacao je opet, ali ovog puta nije se izvinjavao piscima. Nije čak ni razmišljao da li bi oni to razumeli, jer je znao da ne bi. Niko te ne može da razume. Kada se malo smirio, legao je u svoju izgužvanu posteljinu i posmatrao plafon. Nije mogao više da se bavi ženskim glupostima o snovima, niti Kafkinim beležnicama, ovo je sigurno bila neka teorija zavere. Neko se urotio protiv njega. Neko mu nije dao da zapamti taj san. Ali, ko bi to mogao biti? To nikako nije mogao da shvati, dok mu odjenom nije sinulo. Bio je to Kradljivac Snova. Čuo je svakakve priče o njemu kad je bio mali i bio je sasvim siguran da je on kriv za njegovu nesreću. Onda je još malo ležao i gledao u plafon razmišljajući o tom pokvarenom lopovu da bi mu se odjednom zahvalio. Morao je da mu se zahvali, jer šta bi on radio da ga Kradljivac nije posećivao pre tri godine kad mu je žena umrla od teške bolesti, a kad se budio sav isprepadan i obliven znojem? Ili onda kad je bio mali i jednom sanjao da ga je majka ostavila samog u šumi? Da ga Kradljivac tad nije posećivao, sad bi sigurno bio jako usamljen i umoran... Da, bio bi jako umoran. Zahvalio mu se još jednom, a onda je pomislio na sve one ljude na koje se Kradljivac naljutio i odlučio da ih ne posećuje. Znao je da oni nisu ludi, samo su uplašeni i jako, jako umorni. Pomislio je kako je ona žena koja je pričala o mračnim šumama i kraju sveta na ulici sigurno mnogo naljutila Kradljivca kad je odlučio da joj ne uzme takve snove. Molio se da se Kradljivac nikad ne naljuti na njega i onda je ustao. Seo je za svoj računar i krenuo da piše. Pustio je muziku i pisao o Kradljivcu Snova. Koga briga za Kafku i njegove beležnice! Biće to dobra jedna dobra priča. 

No comments:

Post a Comment