Sunday

Tišina...

Pod prozorom mi svira tišina ovih dana, i ne smeta mi. Prvi put mi ne smeta kad mi nešto svira pod prozorom. Kad god potonem u sebe, čujem te zvuke čudesne tišine. Prijaju mi, kao što mi prija i šolja čaja, i jako crna čokolada.

Oslušnite ih i vi večeras, oni su uvek tu, samo se ponekad ne čuju od sve ove zaglušujuće, gradske buke. Čućete ih samo ako to istinski želite, ako vam je potrebno da oslušnete sami sebe, oslušnućete i tišinu.
Pokušajte, nije tako teško, samo je potrebna želja, ništa više. Hajde, još samo malo i čućete serenadu koju vam niko nikada neće odsvirati, jer nikome na svetu nije poznata. A kada je čujete shvatićete da ne želite nikome da je odsvirate, otpevate, jer ne možete. Tek tada, kad čujete tišinu, jedini zvuk koji svima zvuči drugačije čuvaćete najveću tajnu na svetu, čuvaćete sebe u svetu zvukova.

Tuesday

Svinjski grip, Nova Godina i jos po nesto.

Ah, nije li naslov ovog posta kontradiktoran, glup, ružan, ubacite još po koji sličan atribut, i shvatićete na šta mislim, ali realan je.

U našoj državi je svinjski grip postao državni (ne)prijatelj broj jedan. Gde god se okrenem ljudi pričaju o njemu, paniče, plaše se kad neko zakašlje u autobusu. Dajte molim vas, nije to tako velika stvar. Da, ljudi su umrli. Ali, svake godine ljudi umiru i od običnog gripa, i umiraće, pa niko ne diže frku oko toga. Po čemu je to ovaj grip tako poseban? Je l' to zato što ispred ovog ustaljenog ''grip'' ima pridev, ili zato što je krenuo da se širi po svetu?

Bilo kako bilo, ne mogu da izbrišem taj grip, pa ću ga, da bih se ja bolje osećala, pominjati ovde dok se to ime ne izliže, dok ne postane glupo ponavljati te dve reči u nedogled.

Svinjski grip, svinjski grip, svinjski grip, svinjski gr...

Ah, čak ni ovo ne vredi. Sve ovo je toliko glupo i toliko izlizano da ne može biti gore.

I tako je nas drzavni (ne)prijatelj učinio da se škole zatvore ranije (da, čak i one u kojima bolesne dece nema), da se ukinu javna okupljanja, da se ljudima unište isplanirani odmori, a neki su čak odustali i od slavlja plašeći se da će se neko nakašljati i ubiti sve oko sebe. Sve je to jako loše, ali nekako mi se čini da se neki ljudi hrane tom panikom, tim sveopštim strahom koji nas okružuje. A da, ne zaboravimo i one vakcine koje se svuda oko nas pominju gotovo jednako često kao i sam taj grip. Samo cu vam reći, na vakcini piše da ne smeju da je primaju deca mlađa od 4 godine, a svi dobro znamo šta su rekli naši dragi ministri. A ako vam to nije dovoljno, u nekim zemljama više ljudi umrlo je od vakcine nego od gripa. Ako i posle ovoga možete da je primite mirne duše, svaka vam čast, ne znam zašto se uopšte bojite gripa onda.

Ako se do sad niste zapitali gde je tu Nova Godine i jos po nešto, mislim da je sad vreme.

Pa, gde ćete da dočekate 2010, ljudi? Ima li nekog ko će kao ja da ostane kući, gleda Titanik i priča telefonom, ili svi planirate neko savršeno veče koje će vam ostati u sećanju, a koje će na kraju ispasti glupo i prosečno kao i sve isplanirane večeri.

Zdravo, doviđenja.

Saturday

Zamislite...

Zamislite, sami ste. Nema nikoga. Potpuno ste sami. I uzivate u tome. Tišina. Mir. Lepo vam je. I onda se pojavi jedna devojčica koja vam kaze da ju je vetar doneo vama. Oterate je, ali ona se opet vrati sa istom pričom. Terate je, terate, ali ona se uvek vraća. Ne da vam mira. Sami ste.
Zamislite da možete da idete gde god hoćete. Nema granica. Nema ničega što bi vas sputavalo da odmah stavite šesir i odete, bez pozdrava, bez osvrta. I tako dok idete zemljom bez granica shvatite da su vam one potrebne. Ne možete bez njih, navikli ste. Idete i tražite avanturu, ali ni u čemu je ne pronalazite. Nema granica.
Zamislite, jesen je. Tek tada vidite pravu boju lišća, tek tada shvatate koliko je sve različito. Namerno hodate tako da svaki list šušne pod vašim stopalima. Gledate taj zvuk i tek kada ga dobro pogledate pojmite prolaznost. Zavrtite se u krug. I opet ste tu. Jesen je.
Zamislite, nema vas. Tu je samo jedno prazno mesto. Niko ni ne shvata da ste nestali, nikome nije jasno da ljudi umeju da iščeznu. Mozda je to od sve ove gužve, a mozda je to jer ljudi više nisu ljudi. Svi prolaze glavom bez obzira, trče pored mesta gde ste vi nekad bili, jure za poslom, za novcem koga nikad nema dovoljno. Jure, jure, jure! Ignorišu nestale. Nema vas.
Zamislite, sami ste, nema granica, jesen je, nema vas. Gde ste onda? Ko ste vi?