Saturday

Očekivala sam barem da čujem svoje ime. Jednom.

Thursday

San koga nema



Držali smo se za ruke kao uplašeni siročići dok smo hodali pod kišnim nebom i jurili svoj san. Mislili smo da ćemo ga brže stići ako hodamo bosi, jer sam ja tako pročitala u jednoj knjizi, davno. Naravno, samo smo ozebli, a na petama su nam zauvek ostale ispisane pesma uličnog pevača i priča asfalta. Ova prva bila je tužna, ali nežna, a ova druga bila je surova. Obe su bile naše. Nikad ih nećemo zaboraviti. Nikad ih ne možemo zaboraviti. Kad god zakoračim čujem barem jedan jecaj. Ponekad je jako tih, a ponekad podseća na urlik očaja. Oba teraju na plač. Ja ih razlikujem po tome, a on ih razlikuje po bolu koji oseti kad stane na petu. Jedan prožme celo njegovo telo kao kakvi neprijatni žmarci, a drugi ga probada, razara iznutra. Oba su nepodnošljiva. On ih podnosi. Mora da ih podnese zbog sebe. Zbog sna.

Taj san je nešto što smo delili, o čemu smo pričali, čemu smo težili. Zbog njega smo bežali, njega smo jurili. On nas je uništio. Ali mi bismo ga, sigurna sam, pojurili još jednom kad bi nam se ukazala prilika. Bosi, trčali bismo ulicama nekog tmurnog grada kome ne pripadamo, samo da ga dodirnemo, da ponovo osetimo njegove krhotine u našim ispucalim šakama. Bili smo spremni da uradimo sve zarad sna, i još uvek smo. Sigurna sam da bi me on ponovo uhvatio za ruku i koračao ispred mene, praveći se da vidi san negde iza mosta samo da bi me utešio onako gladnu i promrzlu. Sigurna sam da bih ja mogla ponovo da spavam stojeći sa glavom u udubljenju na njegovom ramenu koje kao da je napravljeno za moje čelo. Sigurna sam da bismo ponovo saslušali i pesmu uličara i priču asfalta, iako smo sada odrasli i znamo o čemu govore. Znamo šta su posledice.
Sigurna sam, ali sad je već kasno. Odavno sam osetila san kako puca pod mojim prstima i odavno sam prvi put videla njegovo razočarano i tužno lice koje je zadržalo isti izraz sve do danas. Zapravo, i sada ga gledam u unutrašnjosti svojih kapaka.

Ponovo grešim. Uvek grešim. 

Želim da uništim ovu priču. Samo tako mogu da je zaboravim i sačuvam od zaborava. Neko drugi će je imati urezanu u petama. Našu priču o snu koga nikad nije ni bilo, ali verujem da ste to već shvatili.

Pružam mu nož, samo tako ga mogu iskoristiti na pravi način.

Tuesday

Moj zločin: pisanje

"If I don't write to empty my mind, I go mad", reče Bajron, a ja sa poistovetih čim sam pročitala. Ne pišem jer volim, ne pišem jer mislim da je lepo, pišem jer ne znam šta bih bez toga. Pišem jer bih poludela od svih ovih polumisli i misli koje se roje mojim haotičnim umom, a dugo nisam pisala. Ni reč.

Ni jednu jedini reč nisam stavila na papir jako dugo, previše, i već osećam prve znake tog ludila o kome je Bajron pričao. Osećam da se misli mešaju, gube, ideje nestaju, krajevi priča se menjaju, stihovi gube smisao, a ja ludim. Volim haos, ali ponekad ga je potrebno oterati, čisto da bi se stvorilo mesto za jos haosa, a mesta nikad nema, pogotovo kad ne pišem. 



Sad pišem i već osećam kako se stvari sređuju. Mali deo haosa je sada ispisan, uskoro će biti zaboravljen, a već imam neke ideje. Jedna priča je upravo dobila kraj, a samim tim stvorila mesto za još neku. Tako to ide, začarani krug pisanja koji ne možete prekinuti, a kad probate, on postane samo čvršći, barem u mom slučaju. 

Ali nije pisanje samo začarani krug, meni predstavlja mali zločin. Osećam se kao zaverenik svaki put kada stavim reč na hartiju, čak iako to uradim bez poente, kao što najčešće činim. U stvari, moj zločin jeste kada pišem bez poente, bez smisla, za sebe, da ne poludim. Da ostanem ja. 

It's a small crime, and I got no excuse.  

Monday

Ne znam. Nista ne znam.

Pisem dramu, ne znam zasto je pisem. Ne znam da li cu je ikad zavrsiti. Ne znam kako bih volela da bude rezirana. Nista ne znam. 
Ne znam kako da odbijem ljude kad ponude da mi pomognu, iako meni pomoc nije potrebna. Ne znam. Ne znam. Ne znam.



Previse cesto izgovaram te dve reci, iako postoje stvari koje znam. Imam neku neverovatnu potrebu da kad i znam odgovor, ja cutim. Suvise me zanima sta drugi zele da kazu, volim da osluskujem tudje misli, i onda nekako zaboravim svoje. Ostanu zaturene u jednoj od mojih mozdanih pregrada, potpuno zaboravljene. Ponekad se nakupi i prasina na njih, ponekad ja izgubim kljuc za njihovu fioku, ponekad ih samo izbrisem. Ne znam zasto to radim. Sve je to u redu kada ja te misli hocu da zaboravim, ali ima i onih koje nekako same, greskom mog uma nestanu. Zato ponekad imam osecaj da treba da kazem to sto ja znam, mislim i osecam. Ali, eto, ne znam zasto ih ne izgovaram. 
Ironija svega je sto ja ne volim rec NE, volim rec ZNAM, doduse. Ali kombinaciju te dve reci ne volim preterano. Zasto je onda deklamujem ovih dana kao neku svoju molitvu, a nemam kome da se molim. Nemam kome da izgovaram te dve, meni tako omrazene reci.
Ako ste stigli do kraja i zapitali ste se koja je poenta ovog bloga. Naslutite sami moj odgovor, mislim da vam nece biti tesko.