Wednesday

Pismo

Ležala je na vlažnoj travi iza kuće i razmišljala je. U jednoj ruci bila joj je zapaljena cigareta, a u drugoj olovka. Papir na kome je trebalo da napiše svom ocu pismo bio je odavno mokar od trave, ali i potpuno prazan. Šta da mu napiše? Šta da napiše čoveku koji je umesto da dođe da se vidi sa njom, otišao da „obavi još samo jedan posao“ i zavrišio u zatvoru u drugoj državi. Možda bi trebalo da mu napiše da ga voli i da joj nedostaje, i da se drži tamo, ali nije mogla. Nemojte to pogrešno da shvatite, volela je ona njega i nedostajao joj je, ali jednostavno nije mogla da napiše neko pismo u kome je sve naizgled u redu, u kome će ona opisivati svoj život pominjući samo uobičajene stvari, samo ono što on želi da čuje. Videla ga je samo jednom u poslednje dve godine, a tokom te posete nije uradila ništa pametno, ništa što je želela da uradi. Samo se rasplakala kad ga je ugledala i sela mu u krilo, kao kad je bila devojčica ni ne razmišljajući o svemu onome što je naumila da učini. Odnela mu je i knjigu, a kao posvetu je napisala: Mom tati koji ne zaslužuje više, ali ja mu to želim, jer ga volim. Nedostaješ mi. On, naravno, nikad nije pomenuo tu posvetu koja je bila samo delić onoga što se kupilo u njoj. Bilo mu je lakše da priča sa njom o običnim stvarima, o koncertima, filmovima, utakmicama, izlascima, kafićima u koje je ona išla, a koje je on odavno znao. Ponašao se kao dete, nesvesno svog okruženja, kao da oko njega nisu bili stolovi za kojima su sedeli ljudi u istim, tamnim uniformama kao što je bila njegova, sa malom decom u krilu. Pokušavao je da se pravi da je sve u redu, a to mu je uvek jako dobro išlo. 

Zamišljala je njegove svetlosmeđe oči dok je pokušavala da počne pismo. Njena osećanja prema njemu otišla su tako daleko da više nije bila ni sigurna da li treba da počne sa „Dragi tata“, kao što bi inače počinjala. Sve je delovalo pogrešno. Reči koje su joj navirale na usta bile su ili preblage, ili preteške. Nije mogla da nađe sredinu, pravi način da mu saopšti sve što ju je mučilo već dve godine.

Izvadila je još jednu cigaretu. Uzela je upaljač i primakla ga ustima, a onda je vetar dunuo i ugasio plamen. „Jebi se!“, pokušala je da vikne, ali iz njenih usta izašao je samo treperavi šapat nekad sigurnog alta koji je držao govore i stremio ka nekoj slobodi koju nikad nije dostigao. „Jebi se!“, ponovo je pokušala, ali onda je shvatila da više ne pokušava da vikne na vetar, ili na neku nevidljivu silu koja joj je uništila planove. Ne, ona je vikala na svog oca. Na svog tatu koji ju je izdao, kome je novac bio važniji od nje. Tako je i počela pismo. Samo te dve reči bile su potrebne da se pokrene okidač i njene misli krenule su da klize po mokroj hartiji. 

Jebi se.
Pokušavam da napišem ovo pismo već satima, za to vreme popušila sam bezbroj cigareta (da, počela sam da pušim otkad si ti tu) , a papir je postao mokar (i ne, to nije od mojih suza, jer sam odavno izgubila mogućnost da plačem) što ćeš verovatno primetiti kad budeš čitao ovo pismo, ako uopšte skupiš snage.
Ne znam šta bih ti rekla. Ali sigurno znam šta ne želim da ti kažem. Ne želim da ti kažem da je sve u redu i da ja ovo super podnosim, jer nije tako. Ne želim da ti kažem da se držiš, jer ne zaslužuješ moju moralnu podršku. Ne želim da ti kažem da te mrzim, jer ni to nije istina. Ali opet, mislim da te volim samo zato što si mi tata, i ja moram da osećam to prema tebi. Zabrini se zbog ovoga i dobro se zapitaj.
Meni u životu nije superiška kao što ti misliš svaki put kad me pozoveš telefonom, a ja ti kažem da putujem negde. Putujem, jer bežim. Bežim od svega onoga što si TI ostavio ovde da me prati, da me proganja. Bežim od tvojih lažnih osećanja, prevara, slatkih reči koje si mi govorio da me umiriš. Bežim od tvojih laži i od tvojih pustih snova. Čak sam bacila i onu staklenu kuglu koju si mi kupio kad si bio u Ženevi, a sam Bog zna koliko sam je volela. I da, znam da znaš da ne verujem u Boga, ali čini mi se da je on jedina osoba čije ime može tako puno da vredi. Nekada si to bio ti. Nekada sam verovala da si ti najbolji čovek na svetu i da možeš da rešiš sve moje probleme. Sad znam da su sve to zablude jedne male devojčice koja je trčala za svojim tatom samo da bi mu rekla da ga voli svaki put kada bi on kretao na posao. Verovala sam u tebe, a ti si otišao, bez pozdrava da bih posle morala da se oslanjam na telefonske pozive dva puta nedeljno koje ponekad namerno izbegavam.
Piši mi, ako budeš mogao. Piši mi čisto da bih znala šta ti osećaš, da bih ponovo počela da verujem u to da imaš osećanja i da možeš da živiš van zabluda i iluzija. Piši mi da bih ponovo čuo te dve reči koje sam ti nekad stalno govorila, makar to bilo i preko telefona. Piši mi da bi znao da još uvek imaš ćerku koja se nije pretvorila u nešto što ti ne poznaješ, jer su pisma jedini način na koji ja mogu da komuniciram.
I na kraju, vrati se. Vrati se, a ja ću te čekati na železničkoj stanici sa tvojom omiljenom čokoladom u ruci i osmehom na licu koje ti verovatno više nećeš ni moći daprepoznaš. Čekaću te, jer moram ponovo da nađem nešto u šta ću verovati, a volela bih da to budeš ti, iako znam da će to biti jako teško.
Volim te.
Tvoja ćerka koja će očajnički čekati dok god to bude bilo potrebno.

Završila je pismo, a onda je uzela upaljač i primakla ga hartiji, a u mislima je imala sliku Aleksandrijske biblioteke u plamenu. To je slika koja je pre uvek izazivala plač i ovaj put on se ponovo desio. Osetila je suzu kako joj se kotrlja niz obraze, a onda je počela da se smeje. Stavila je pismo iznad plamena i gledala je reči kako gore. Uzela je olovku i krenula drugi put. Ovaj put počela je kako je dolikovalo: Dragi tata, ... 

11 comments:

  1. Ово је прејако... читао сам сат или више времена, али у прекидима.

    ReplyDelete
  2. Баш сам остао без текста, још увек не знам да ли сам ишта хтео да кажем. Знам само да сам се најежио и да ме није прошло до самог краја...

    ReplyDelete
  3. Hari, hvala i dobrodošao. :)
    ToMCee, razmišljala sam danas da obrišem ovo, ne znam ni ja zašto, a onda sam videla tvoj post, pa nisam. Hvala i tebi.

    ReplyDelete
  4. Nema na čemu, zahvali ToMCii, on me je upitio ovde. ;-)

    ReplyDelete
  5. Лично мислим да овај текст не заслужује да буде спаљен и хвала ти што није. Стварно би била штета.

    ReplyDelete
  6. Nekad pišemo pisma, da bi se osećali lakše. U njima predočavamo šta bi sve mogli da kažemo osobi kad bismo imali snage. Ono najčistije izlazi iz nas. Takva pisma se obično nikada ne pošalju. Lep tekst!

    ReplyDelete
  7. Ja sam pročitala u jednom dahu.I prepoznala svaki osećaj,ono kad želiš da izvrištiš sve i ostaneš miran,ali ne možeš jer opet sam sebi nešto ne dozvoljavaš.Osećaj je bljak,tvoj tekst predivan.

    ReplyDelete
  8. Whoa, koliko komentara... Hvala svima.

    ReplyDelete
  9. Aj, molim te, napravi mi kopiju pisma, imam i ja kome da ga pošaljem.. :)

    ReplyDelete
  10. Amelie, slobodno se posluži ovime, neće mi smetati. :)

    ReplyDelete