Sunday

Pepeo

Klečim na zemlji i rasipam pepeo oko sebe. Vazduh miriše na krv, a ja pokušavam da udahnem nešto osim toga. Očajnički pokušavam da osetim tvoj miris, ali drugačiji je. Uvlačim čestice pepela toliko snažno da me nozdrve bole i one kreću da krvare baš kao i kolena koja sada peku, a zemlja oko njih poprima čudnu crvenkastu nijansu. Ne dam ti da umreš.

Pepeo klizi niz moje, od hladnoće ogrubele, prste, a ja ga posmatram. Sastavljam mozaik tvog lica od svih tih nijansa sive i pokušavam da ga zadržim netaknutog. Pokušavam da zaštitim svoj mozaik od raspadanja i zaklanjam ga telom od vetra, ali delići polako ispadaju i ja ih vidim kako lebde oko mene, a onda padaju u lokvu krvi stvorenu pod mojim kolenima. Umačem prste u nju i gledam ih. Sećam te se. 

Miris krvi je sve oštriji, a ja krvavim prstom krećem da pišem po pepelu i zemlji. Ispisujem zaboravljene reči drhtavim rukopisom i mislim da ću ih tako ipak spasiti. Sećam te se. Primičem prste licu i prelazim njima preko čela i nosa, a onda stižem do usana. Osećam slatkasti ukus krvi pomešan sa zemljom i pepelom, i nastavljam da iscrtavam lice tom čudnom bojom. Obeležavam se.

Šapućem tvoje ime vetru, u nadi da će ga odneti do nekoga ko će umeti da čuje i sluša, a onda primičem šake usnama i zaklapam ih. Dosta je reči. Osvrćem se oko sebe i gledam u sve te zjapeće rake. Ustajem, a kolena peku od bola. Obuzdavam jecaj i koračam ka jednoj od njih.

Previše dugo sam čekala. Sve je pogrešno. Ne dam ti da umreš.