Thursday

Ruke

„Idi operi ruke“, rekla sam mu oštro dok sam gledala preko ramena.
„Evo ga, požuri!“, govorila sam sve brže, a Otac je bio tik iza mene. Sklonila sam se na vreme i otrčala po svoju knjigu. Sela sam na pod u ćošak sobe i pravila se da čitam, dok je on vikao i lomio stvari. Znala sam da je trebalo da kažem Bratu da opere ruke čim je ušao u kuću, ali nisam se setila na vreme. Za sve sam ja bila kriva. Mogla sam da vidim samo deo te svađe koja se odigravala u hodniku, ali tačno sam znala kako je sve izgledalo, a još bolje šta sledi. Otac je vikao, a Brat nije hteo da popusti. Još uvek nije naučio kako da se ponaša i uvek je uzvraćao Ocu. Mrzela sam kad je to radio, iako sam znala da pokušava da me zaštiti. Naravno, Otac ga je sa prvom rečenicom koju se on usudio da progovori udario snažno u lice. Krv je prsnula po zidu koji sam mogla da vidim iz svog ugla i zarila sam snažno nokte u kožu na butinama. Zabila sam ponovo glavu u knjigu i pokušavala da se koncentrišem na reči. Pročitala sam neku bljutavu, srećnu rečenicu tri puta, i nisam je razumela. Sve vreme sam zamišljala sliku povređenog Brata i Očevog razgnevljenog lica. Čuo se tupi udarac i zamislila sam svog starijeg Brata kako pada na pod i udara o zid. Plašila sam se da ustanem i pogledam.
...................................................................................................................................................................

Ponovo me požurivala da operem ruke. Užasno me nerviralo kad se ponašala kao Majka koje se ona nije ni sećala. Sećam se kako je pogledala preko ramena, a odna se okrenula ka meni unezverenih očiju. Došao je. Više nije bilo vremena za našu prepirku, i ovaj put je sama odšetala u sobu. Nisam više morao da je molim. Naučila je neke stvari moja mala Sestrica. Video sam je kako uzima knjigu. Nije mi bilo jasno zašto uvek zabija nos duboko među stranice tih svojih romana, ali verovao sam da je to jer joj je glava tako pognuta. Ne privlači pažnju. Vreme je isteklo. Očevo telo pojavilo se pred amnom i jedina stvar koju sam mogao da vidim bile su njegove besne oči. Vikao je na mene jer sam neposlušan, a ja sam mu vraćao, iako sam znao da ne treba to da radim. Mehanički sam na svaku njegovu rečenicu izgovarao neku još težu i gotovo sam mogao da vidim reči kako tonu pred mojim očima. A, onda me udario. Pravo u vilicu, svojom grubom pesnicom. Bolelo je, ali bilo je dana kada je udarao snažnije. Pokušao sam da viknem Sestrici da beži, da se ne krije više, ali glas nije hteo da napusti moje grlo. On je nastavio da viče, a ja sam pokušavao da se izvučem iz njegovom stiska, ali nisam imao kuda da pobegnem. Krenuo sam korak unazad i sapleo se na prokleti ekser koji je on zabio u pod iz nepoznatog razloga. Kako sam samo želeo da mogu da izvučem taj ekser iz parketa i bodem ga njime do smrti, ali nisam mogao. Video sam samo njegovu ogromnu telesinu kako se preteći nadvija nad mojim mršavim grudima, a onda me je udario. Nikad nisam osetio toliku bol, činilo mi se kao da mi je plafon pao na grudi, a poslednje čega se sećam je prigušen jecaj moje Sestrice iz druge sobe i...mrak.
...................................................................................................................................................................

Čula sam preteće korake kako se približavaju sobi. Krenula sam unazad i leđima jako udarila o zid. Sklupčala sam se u tom ćošku i zamišljala kako bledim pred njegovim očima, kako postajem nevidljiva. Krv mi se slivala niz butine, previše jako sam zarila nokte u kožu. Celo moje telo je drhtalo tako jako da me je zid udarao sa svih strana i gotovo da sam mogla da osetim kako se modrice polako pojavljuju. Spustila sam pogled na noge, plašeći se da se susretnem sa Očevim licem. Mrzela sam ga, ali sam ga se i plašila. U tom trenutku, više nego ikada pre. Osetila sam njegov čvrsti stisak oko moje mišice i znala sam gde će me odvući. Bio je to dan kada nisam imala snage za borbu, opustila sam telo, i nisam se opirala. Vukao me je za kosu kroz hodnik, a ja sam skrenula pogled sa mojih nogu samo na tren da bih videla da li mi je Brat bio živ. Ležao je na podu, ali činilo mi se da diše. Nastavila sam da gledam u svoje omlitavele noge. Ušli smo u sobu i bacio me je na krevet. Udarila sam glavom u metalnu šipku, ali nisam se usudila da jauknem. Čula sam kako skida kaiš i zateže ga preteći u ruci, a onda je zvuk otkopčavanja pantalona počeo da mi buši bubne opne.
„Pogledaj me, kučko! Pogledaj me. Ista si ko ona tvoja majka! Pogledaj me!“, urlao je nad mojim slabim telom.
Podigla sam pogled samo da ih videla njegove odvratne grudi nad mojima i njegovu šaku kako prilazi mom licu. Ošamario me, a onda me naterao da ga ponovo pogledam. Smejao se, i raširio mi noge. Nisam ni pokušala da ih skupim. Samo sam ponovo zažmurela i...mrak.
...................................................................................................................................................................

Probudio sam se u svom krevetu sa šoljom čaja pored glave. Cela soba je mirisala na nanu, a moja Sestrica je sedela pored mene. Pokušao sam da se nasmejem, ali lice me je suviše bolelo. Imala je ogromnu modricu na obrazu, a oni kolutovi ispod njenih očiju više nisu bili mistično crni kao inače, bili su crnji od mraka. Plašili su me. Ustao sam i krenuo ka kupatilu. Protrčao sam kroz hodnik i provirio na tren u njegovu sobu. Ležao je na krevetu i čvrsto spavao. Kako je samo mogao posle onoga što nam je uradio. Gadio mi se. Kada sam završio sa kupatilom, krenuo sam ka sobi i video svoju Sestricu kako nepomično sedi na krevetu, okrenuta leđima. Pokušao sam da je zagrlim, ali ona se izmakla. Znao sam šta joj je radio. Tiho je rekla: „Idi operi ruke“.
„Već sam ih oprao“, odgovorio sam.

MRAK

Wednesday

U raj, u raj, u njezin ZAGRLJAJ.

„I šta sad, čika Lazo?“, vodič ide ispred nas i recituje nam svoju pesmu posvećenu Lazi Kostiću. Slabo ko ga sluša, svi vode neke svoje tužne razgovore o dosadi, želji da se vrate kući, i o tome kako vodič "smara". Nas dvoje idemo jedno pored drugog, nesvesni bilo čijeg prisustva i slušamo tu pripovest o Lazinoj ljubavi prema Lenki Dunđerski.“ Kakva je samo to ljubav bila, beskonačna, besmrtna, svevremena, a tek pesma koja ju je opevala bolje od bilo koje druge reči. Ta labudova pesma koja je u meni budila osećanja koja nikada pre nisam osetila, nisam imala potrebu da ih osetim.“, razmišljam ja dok vodič završava recitovanje koga se verovatno neću sećati ni po čemu, osim po tom naletu nepoznatih osećanja koja su me terala na smeh, ali i na plač.
Ovako zbunjena, u zagrljaju do sada nepojmljivog, hvatam se grčevito za prvu opipljivu stvar, njegove šake. Čvrsto preplićem prste sa njegovim, a on okreće glavu ka mojim očima i blagim klimanjem mi objašnjava da mu ne smeta to što sam učinila. “Dve u meni pobiše se sile//mozak i srce, pamet i slast”, govorim tiho, gotovo nečujno, i shvatam. Ne znam šta da radim. Kako da ne pogrešim. Tražim onda odgovor u pesmi, a glavu naslanjam na njegovo rame i udišem miris koji mi je do tada bio prijatan, a sada mi je parao nozdrve na neki čudan način. Recitujem, a on završava svaki stih neznatno glasnije od mene svojim hrapavim glasom. Nesvesno koračamo tako, a ja slepo pratim stihove pesme i oživljavam ih svojim postupcima. Puštam njegovu ruku, iako znam da to nije dobra odluka.
Sve postaje drugačije. Na tren oboje ćutimo, a onda nastavljamo naše kazivanje poezije na potpuno drugačiji način. Samo nekoliko koraka razmaknuti govorimo tiho, da nas niko ne čuje, ali dovoljno glasno da čujemo jedno drugo. Pesma mi se otvara pred očima, i odjednom postajem svesna njenog kraja. Ne želim da živim od sećanja i žudim za smrću, ne želim da napravim istu grešku kao Laza. Imam još vremena da se predomislim, baš kao i on. Nastavljamo da recitujemo do onog trenutka kada smo oboje sigurni u ono što želimo, i onda...dodir. Recitujemo poslednju strofu drhtavim glasovima, ali potpuno iste jačine, šapućemo jedno drugom na uvo, i odjednom se sve uklapa. Osim jedne stvari koju shvatamo u isto vreme, čini mi se. Krećemo ka Lazinoj kući, u tišini koju narušava samo zvuk naših peta koje udaraju u kaldrmu u ritmu reči, ne obazirući se ni na šta drugo. Ne postoji niko oko nas, ništa više nije važno, ljudi prolaze, a mi ih ni ne primećujemo. Nekoliko njih nas verovatno i posmatra u neverici, ali mi to ne vidimo. Okrećemo se jedno ka drugom, i trčimo, hrlimo ka mestu ponovnog sastanka, iako se nikad nismo zaista rastali, a onda...Zagrljaj.

Monday

Reč bez ijednog samoglasnika

Brzim hodom koračala sam do našeg mesta. Uvek smo se sastajali tu, iako se nikad nismo posebno dogovarali, nekako je to bilo jedino mesto koje nam je oboma odgovaralo i koje smo voleli. Znala sam da kasnim, ali nisam ni pokušala da ga pozovem, jer sam znala da će biti tu. Uvek je bio tamo, stajao je i čekao me sa nekim poluosmehom ocrtanim na licu, nikad se ne naljutivši zbog ove moje velike mane. Prošla sam pored komšinice kojoj sam samo nehajano odmahnula rukom, i gotovo trčeći stigla nadomak groblja. Žmirkajući pokušavala sam da razlučim njegovu siluetu među svim onim ljudima koji su čekali da isprate nekog svog bliskog koji više nije sa njima, ili da ponovo pozdrave nekog nepovratno izgubljenog, a neki su čekali svoj poslednji ples, nadajući se da će ih smrt tu brže naći. Prešla sam pogledom preko tela mlade, plavokose žene obučene skroz u crno, starijeg čoveka sa fedora šešriom koji je za ruku čvrsto stezao malu devojčicu obučenu u neke sumorne boje dok su joj se niz obraza kotrljale suze. Ali njega nije bilo.

Naslonila sam se na zid, ali nije mi ni palo na pamet da ostanem tu. Razmišljala sam o svemu što je moglo da se desi, ali ništa nam nije bilo važnije od tog našeg rituala koji se ponavljao svakog dana kao po nekom nemom dogovoru koji smo sklopili još kada je on bio dečak umazanog lica, a ja devojčica koja je igrala klikere. To groblje bilo je naše mesto koje smo poznavali gotovo kao njegovi stanovnici koje smo kao deca često umeli da zamišljamo, a ponekad i pričamo sa njima. Prisećajući se tako tih dana, pomislila sam da je možda odlučio da promeni mesto sastanka i otišla sam do groba pored koga smo često sedeli i pričali o nedokučivim stvarima, čitali poeziju, ili samo ležali i gledali u nebo. Prolazila sam tako pored grobova prvi put ne gledajući oko sebe, ne zastajući pored onih sa uklesanim kratkim životnim vekovima, nijednom nisam stala da dodirnem mahovinu koja se uhvatila na neke od porodičnih grobnica kao što sam uvek činila, a on me požurivao. Prošla sam čak i pored mesta gde su sahranjena njegova braća, koje je on uvek izbegavao, a ja sam uvek želela da saznam zašto, ni ne pogledavši ga. To bi mu se verovatno svidelo, ali ni to nije bilo važno. Kada sam napokon stigla do tačke sa koje sam jasno mogla da vidim “naš” grob kako smo se ponekad šalili, shvatila sam da nije ni tamo. Ipak sam odšetala do tamo potpuno besciljno, ne znajući gde ga odem.

Sela sam na travu, skinula naočare za sunce, jer je groblje jedino mesto na kome sam mogla da plačem, ne ustručavajući se. Tamo je to bila svakodnevna, normalna pojava, a nešto nisam verovala da mrtvim smetaju uplakani ljudi. Verovatno su odavno navikli na njih. Bio je to još jedan od razloga zbog kog sam volela groblje, to mesto koje je vikalo reč bez ijednog samoglasnika koje su se svi plašili.

Čovek sa fedorom prošao je pored mene ne primetivši me, a devojčica me pogledala očima punim razumevanja.

Stegla sam ruke čvrsto oko kolena kao da sam pokušavala da se zaštitim svega drugačijeg i novog što je moglo da uđe u moje biće i um, i čekala sam. Ne, nisam više čekala njega, jer sam znala da on neće doći. Od celog tog snoviđenja koje će uvek ostati maglovito, ali i neverovatno jasno u mom sećanju to je bila stvar koje sam bila najsvesnija, on se neće vratiti. Te reči odzvanjale su mojim umom tako jasno, da još uvek čujem njihov eho danas, dok sedim na istom tom grobu i čekam baš kao oni najočajniji ljudi što su čekali ispred groblja, a koji su mi nekada bili tužni. Čekam svoj poslednji ples, čekam da postanem makar nakratko partner najozloglašenijeg igrača, a ona ni da me dodirne, a kamoli izabere za dostojnog saputnika.

Sanjam o danima koji su nepovratno prošli, o susretu sa njim. Sanjam o Smrti.